Naime, prije 450 godina umro je u Veneciji najveći hrvatski dramatičar i renesansni kazališni čarobnjak Marin Držić Vidra (1508. – 1567.) koji je bio velika trešnja (potres) u hrvatskoj književnoj historiografiji jer je njegov život stvorio i otvorio nove hrvatske književne i kazališne svjetove, a prije 350 godina Dubrovnik je jednako tako poharao pravi, snažan potres 1667. godine. Bilo je to ipak poslije smrti velikoga pjesnika Ivana Gundulića Mačice (1589. – 1638.) kojemu se na svečanom zastoru Vlaha Bukovca dolazi pokloniti Ljudevit Gaj sa svojim ilircima čiju 145. godinu smrti sada obilježavamo. Upravo su istaknutom hrvatskom preporoditelju, političaru, novinaru, književniku i jezikoslovcu Ljudevitu Gaju posvećeni naši književni tekstovi koje smo napisali za literarni natječaj Ljudevit Gaj i njegovo doba. Mentor svih književnih radova jest učitelj hrvatskoga jezika Mario Šimudvarac. Na taj smo se način zasigurno pridružili ilirskom, hrvatskom kolu. Tko su istaknuti članovi ilirskoga kola u Belcu, sadašnje osobnosti s možda neke buduće znamenite slike?

Slika 1: Mala dvorana pretvorena u ilirsku dvoranu

Najprije, Lovro Hanžek, učenik 7. razreda Osnovne škole Belec, osvojio je drugu nagradu u kategoriji osnovnih škola sa svojim radom Srce kao džepni sat koji se i sadržajno i tematski poklapa s Gajevom godišnjicom smrti. U kratkom su i emocionalno nabijenu tekstu na izrazito istančan i profinjen način povezani otkucaji Gajeva džepnoga sata s otkucajima Gajeva sve slabijega srca pred konačnu smrt, ali i Gajeva predsmrtna snoviđenja Krapine iz tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Ljudevit Gaj pretvara se gradacijski u rajsku pticu koja leti iznad Krapine kao mogući zaštitnik toga zagorskoga grada. Lovro Hanžek svoj je sastavak pročitao 11. svibnja 2017. godine u Maloj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta u Krapini u 19 sati te je tom prilikom preuzeo zasluženu nagradu.

Slika 2: Lovro Hanžek osvojio je drugu nagradu na književnom natječaju Ljudevit Gaj i njegovo doba u kategoriji osnovnih škola.

Zapaženi su bili književni radovi ostalih učenika Osnovne škole Belec. Tako je učenik petoga razreda Filip Kljak napisao izvrstan šaljivi, životopisni i pomalo satirični sastavak Sve ilirske kabanice. Aludirajući na to da su ilirci u svoje vrijeme skupljali vrijedne knjige i na slavnu kabanicu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, učenik petoga razreda Filip Kljak igra se Gajevim skupljanjem, krađom vrijednih hrvatskih knjiga. Ambiciozan i snalažljiv Ljudevit Gaj u salonu mlade, ali hrome gospođice Ljerku krade pomoću svoje kabanice Decretum Ivana Pergošića iz 1574. godine, prvu tiskanu knjigu na kajkavskom narječju. Vrijedna knjiga iz Ljerkina zagrebačkoga salona nesretnim slučajem završava u zagorskom vlaku među voćem i povrćem u uznojenom ogrtaču gojazne i krezube međimurske kumice te se kreće prema mjestu svojega nastanka, prema Međimurju.

Slika 3: Filip Kljak u društvu Ljudevita Gaja i njegovih iliraca

Učenica šestoga razreda Ivana Topolski napisala je zanimljiv i sadržajan rad pod epitafskim naslovom I oni su bili ono što smo u kojem tematizira fiktivno raskinuto dugogodišnje prijateljstvo očeva Ljudevita Gaja i Vjekoslava Prpić zbog zabranjene i velike ljubavi njihove djece, Gajeve kćeri Ane i Prpićeva sina Leona.

Slika 4: Ivana Topolski u društvu Ljudevita Gaja i njegovih iliraca

Učenik sedmoga razreda Marin Hopek napisao je književni tekst Mijene rodnoga prostora Ljudevita Gaja u kojem se preko individualiziranoga i metonimijski prikazanoga krapinskoga neobrazovanog seljaka Pere odvija promjena Gajeve rodne kuće. Rodna kuća Ljudevita Gaja  mijenja se od njegova privatnoga, vlastitoga i majčinskoga prostora u javni prostor s knjižnicom u kojemu se obrazuje krapinski seljak pa sve do današnjega Muzeja Ljudevita Gaja.

Slika 5: Marin Hopek u društvu Ljudevita Gaja i njegovih iliraca

Učenica osmoga razreda Anamarija Hanžek ponovno zatvara kružni životni ciklus i naše ilirsko, hrvatsko kolo motivom smrti u književnom tekstu Dvostruki nekrolog, samo što se sada ne tematizira smrt Ljudevita Gaja kao u sastavku učenika Lovre Hanžeka, nego smrt Gajeve majke Julijane. Ljudevit Gaj kao lik i pripovjedač u prvoj osobi na gotovo matoševski način dvostruko metaforično prikazuje majčinu smrt. Prvi put radi se o nekrologu napisanom za Gajevu majku, a drugi put o nekrologu suvremene Hrvatske, majke hrvatskoga naroda.

Slika 6: Anamarija Hanžek u društvu Ljudevita Gaja i njegovih iliraca

Iz slike Vlaha Bukovca iz Hrvatskoga narodnoga kazališta iščitavamo kao proučavatelji hrvatske književnosti neraskidivu povezanost starije i novije hrvatske književnosti te njihovo međusobno uvažavanje. Ne radi se o sukobu starih i mladih kakva su poznata iz prve moderne ili hrvatske avangarde, nego se komparativima u nazivima nastoji prikazati njihovo sveprožimanje i jedinstvo hrvatske književnosti. Iz iste slike kola i iz književnih natječaja, sada dopunjeno našim novijim razmatranjima, iščitavamo kao sudionici obrazovnoga sustava neraskidivu povezanost i zajedništvo učitelja i učenika u svekolikom književnom i intelektualnom stvaranju, obrazovnom kolu. Doista je riječ o kolu jer je kolo hrvatske književnosti sada zaokruženije i nadopunjenije našim skromnim književnim radovima o Ljudevitu Gaju. Da hrvatski jezik ima budućnost, saznali smo na nastavnom satu hrvatskoga jezika u ožujku na kojem smo obilježili posljednju obljetniciu proučavajući Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika koja je potpisana 17. ožujka 1967., dakle prije pedeset godina. Da hrvatski jezik ima budućnost znamo već odavno jer se mladi i talentirani učenici Osnovne škole Belec ugledaju na iskusnije i starije, svoje učitelje, od kojih mogu sigurno nešto naučiti kao što su ilirci učili od Ivana Gundulića. Slavljenjem književnih i jezičnih obljetnica od 16. stoljeća dolazimo do današnjega dana, 12. svibnja 2017. godine, kada je ovaj tekst sastavio

Mario Šimudvarac,

učitelj Hrvatskoga jezika.