Učenica Julija Škof u prvonagrađenom radu Feniksova svjetlost izrazito slikovito, potresno, proživljeno i emocionalno u prvom licu opisuje posljednje dane života djevojčice Dunje iz Dubrovnika, kćeri poginulog hrvatskog branitelja. Nakon žestokoga napada na naš vječni Grad ujutro na blagdan svetoga Nikole 6. prosinca 1991. Dunja i njezina samohrana majka automobilom bježe u Zagreb. Koristeći obilno dijalog, slobodni neupravni govor i unutarnji monolog, događaj ubojstva rekonstruira Dunjin duh pomoću dnevnika koji je djevojčica pisala prije nego što je ubijena na neugodnom mjestu (locus horridus) sa svojom majkom. Iako je rad tragično intoniran, ipak na kraju upućuje na mogućnost obnavljanja života jer se „i Grad i ja, i moji roditelji rađamo iz pepela kao ptica feniks“.